Moj susjed Kinez

Danas malo drugačiji tekst od onih na koje ste navikli čitati na blogu.

Prije nekoliko mjeseci, kada bih se kladio rekao bih od 2. mjeseca ove godine, u naše susjedstvo se doselila obitelj iz Kine. Da budem iskren, nemam pojma jesu li iz Kine ili neke susjedne države, za mene su Kinezi jer sam seljak.

 

Uglavnom, ta obitelj se sastoji od muža, žene, jednog djeteta i jednoga gospodina u svojim  50-im godinama za kojeg pretpostavljam da je djetetov djed.

Djed očito ne radi pa većinu svoga vremena provodi lagano šetkajući oko stana i po susjedstvu. Roditelji očito rade pa djed često čuva dijete i tijekom dana provodi puno vremena vani na igralištu, u parku i slično.

Ne znam jesu li sve azijske obitelji takve, ali ova obitelj je jako tiha i neprimjetna. Zbog te pasivnosti djeda Kineza i činjenice da se ne poznajemo, naše susrete vani na igralištu smo ispočetka obilježavali pristojnim kimanjem glave u znak pozdrava. Niti ja njemu niti on meni nismo ništa govorili jer, opravdano ili ne, ipak osjećamo poprilične kulturne i jezične barijere. I pokušaji moje supruge da ostvari komunikaciju su neslavno završavali.

Nakon nekoliko susreta, budući da ta obitelj ovdje živi već par mjeseci i djeca su nam se već znala i zajedno igrati, počeo sam prisnije pozdravljati.

Pod prisnim pozdravom mislim na jednostavno “Guten Morgen” ujutro, ili “Guten Tag” ako se susret događa poslije podne.

Tu stvar postaje zanimljiva.

Na moje pozdrave uglavnom ne bih dobio neki suvisao odgovor nego kratke riječ poput “Hogh”, “fau”, “geo”… Više nekakav glas ili glasanje u znak pozdrava.

Znam da je fizički i mentalno sposoban normalno razgovarati pa sam to, kao i prije, tumačio gospodinovim ne poznavanjem njemačkog jezika i zamišljao ga kao nekoga ko je možda prije par tjedana sletio u Njemačku i nije stigao naučiti osnovne pojmove. 

Proteklih mjesec dana, što zbog mog pretrpanog rasporeda, što slučajnosti, nisam uopće susretao susjeda Kineza. Sve do prošle nedjelje da sam prilično rano sa sinom izašao na igralište. Nakon par minuta na igralištu se pojavi gospodin Kinez sa svojim unukom. Čim sam ga vidio ja onako balkansko-prijateljski “Guten Morgen” na što on meni odgovori sa “tfauh!” –  sličnim glasanjem kao i prvi dan prije 4 mjeseca kada sam ga prvi put pozdravio.

Pa jebemu gospodin Kinez, 5 mjeseci je dovoljno vremena da se nauči što znači guten Morgen i da se pristojno odgovori nekakvim razumljivim pozdravom! Neš tako u Europu!

 

Još pred očima imam sliku njegove zadovoljne, nasmijane face dok na moj pozdrav ponosno odgovara, za sve osim njega, nesuvislom uzrečicom.

Možda je to banalna stvar, slažem se, i meni “ni u džep ni iz džepa”, ali me navela na razmišljanje kako se osjeća susjed Kinez nakon 5 mjeseci u državi u kojoj još uvijek ne zna reći dobro jutro. Može li se netko tko živi takav život osjećati ugodno i dobrodošlo? 

Poznajete li naše ljude u sličnoj situaciji? Kako im pomoći da prijeđu taj prvi, osnovni komunikacijski prag? Bi li im to pomoglo da se osjećaju ugodnije i da pokušaju postići više, bez obzira u kojem području svog života u Njemačkoj?

Što vi mislite o mom susjedu Kinezu?

Ako Vam se ovaj članak sviđa kliknite ovdje i pretplatite se da bi dobivali svaki novi članak direktno na E-Mail. Ako Vam se ne da, barem podijelite dalje.

 

Ovdje pročitajte kako stvoriti društveni život u Njemačkoj.